u vrtlogu

DOBRO DOSLI NA MOJ BLOG.....

30.01.2012.

Ruke....


Kako god su usta ta koja izbacuju ono cega je srce prepuno,bilo da je zlo, bilo da je dobro,tako je i ruka odraz naseg stanja duha i onoga sto nosimo u sebi.Postoje razlicite vrste ruka i mislim koliko nas ima na planeti da ni jedna nije ista sto se samog oblika tice.Da li je u pitanju njegovana ruka ,radnicka,akademska ili obicna, svaka ruka ima svoju poruku.
  Svako od nas ima osobinu da nesto primjecuje kod drugog sto je karakteristicno za tu osobu.Ono sto ja nesvjesno pamtim je ruka.Mogu u svako doba da imam pred ocima ruke koje sam vidjela cak i prije cetrdeset godina,Dovoljno je da vidim ruku i da prepoznam o kojoj se osobi radi a koja je prosla na neki nacin kroz moj zivot.Da li kroz nekoliko radnih mjesta ili kroz skolu ili u komsiluku.Vjerujem da je to zato sto sam jos kao djete prosla kroz familije gdje se nisu mnogo ljubakala djeca,nego ili vas neko stariji povede za ruku ili pomiluje po glavi ili vam izvadi iz njedara kocku secera.A u stvari ruka mnogo govori o odredjenoj osobi i svi osjecaji koji se kovitlaju u njoj preko ruke se mogu dozivjeti.Neko ima laganu ruku i takva  je i u prirodi ta osoba, blaga , tiha i njezna.Dozivjela sam kako to izgleda i teska ruka to je kao da vam se planina spustila na ramena.Osoba zeli samo da vas pozdravi spustajuci ruku na rame, a vas ko da je kamen pogodio i to je nesto sto karakterise grubu i zaista tesku osobu.
  Cuje se cesto u narodu da nekome ide sve od ruke.Cega god se dohvati sve uspjeva.Nekome na primjer  nece cvijece da makne i uzalud se trudi i trosi novac kupujuci sve moguce i nemoguce ali cvijece jednostavno ne mrda.Tako je i sa svim ostalim situacijama recimo kad je u pitanju i obicni kruh.Sta je to i kakva se kemija odigrava u organizmu ne znam ali pouzdano znam da zaista postoje razlike medju ljudima kad su te stvari u pitanju.Cesto se upitam da li je moguce da se kompletna dusa prenosi preko ruke.
    Dogadja se da kod rukovanja postoje takve ruke koje su prosto mrtve i ljigavo djeluju,bez i jedne emocije, cini mi se.Takve ruke nista ne obecavaju i djeluju krajnje bezivotnoCvrstina ruke je karakteristicna za jake i stabilne osobe,osobe na koje se moze racunati i osloniti.
  To su moja iskustva kroz zivot i ono sto sam zapazila da otvorena i rasirena saka je zaista odraz siroke i dobrodusne osobe u odnosu na saku koja je uvijek nekako polukruzna skoro zatvorena.To se moze primjetiti samo kad  se odredjena osoba nalazi u opustenom stanju.
  Sve sposobnosti koje je u stanju mozak da zamisli, ruka je ta koja svojom spretnoscu moze da izvrsi.
 Za nekoga se kaze da ima "zlatne ruke".I to je sigurno istina da ima ruka vrijednijih od zlata.Sta sam sve vidjela kroz zivot izradjeno ljudskom rukom ne moze se izmjeriti nikakvim bogatstvima ovoga svijeta.Rukom se daje ,rukom se uzima,pozdravlja i nazdravlja,rukom se moli,rukom se tjesi,rukom se gestikulira,odmahuje,doziva....
  I na kraju, mislim da je srce to koje napaja ruku da bi ona mogla prenijeti sve emocije koje se nalaze u dusi i cijelom organizmu.
   O destruktivnim rukama ni jednu rijec necu napisati, jer ne zasluzuju da se i spominju uopste a ima ih na sve strane.

29.01.2012.

Negdje u planini......Jos mokra na putu za N.Sad....

Photobucket

28.01.2012.

Trac sa okusom kafe.....

   Jutros nisam otisla na uobicajenu kafu, koja se desi svake nedjelje oko deset sati u mom blizem komsiluku.Nisam otisla jednostavno sto sam u tom drustvu naj cesce posmatrac ili slusatelj kojekakvih ispraznih prica.Nekad sam raspolozena pa to mogu i saslusati ali kako vrijeme odmice tako se i meni sve to skupa popelo na glavu.Pogotovo ako slusam neki trac koji nema svoje utemeljenje.Trac je danas jako moderan ali ja bas nisam toga veliki ljubitelj, jer u cemu sudis u tome mozes biti osudjen.
    U mom haustoru postoje dvije porodice jedna skromnih primanja gdje i idem na tu kafu i jedna u prizemlju sa fantasticnim primanjima za danasnje prilike.To dvoje ljudi su preko osmdeset godina starosti,intelektualci i prilicno ostecenog zdravlja.Toliko ostecenog da im je neko mladji potreban da im obavlja terenske poslove,trznica,sve vrste nabavki,odlasci doktorima,i jos nekih sitnijih pomoci.Da bi to mogli imati potrazili su pomoc unuka koji zivi u onoj skromnoj porodici naravno uz novcanu naknadu.To traje vec mjesecima i mladic se vec uveliko uhodao u tome s obzirom da zivi sa bakom i malim penzijama a  svaka pomoc je dobro dosla.Ali da li je dobro pustiti nekoga u svoj zivot,u svoju privatnost i svoje finansije???
    Svake nedjelje ja sam svjedok prepricavanja do najmanje sitnice vezano za te starce i mogu slobodno reci, da se kroz pricu osjeca i prilicna doza zavisti Naj gore je to sto se tu nalaze jos dvije  tri osobe i dovoljno da se prica prosiri po citavom kvartu..Zasto smo takvi kad nam neko omoguci da nesto zaradimo.Nama smeta sto taj neko ima vise ili sto taj neko uopste ima.Od banalnih stvari sta ta porodica jede do placanja privatnih usluga doktorima, sve se pretrese i to je ono sto mi strasno smeta.
   Misljenja sam da ako je neko nekoga primio i otvorio mu vrata kompletnog zivota ne bi ni u kom slucaju bilo normalno da se dogadjaju takve stvari.Nekad kad sam bila mala u zgradi je bilo sluskinja u nekim porodicama, ali se nikad nije znalo sta se u tim porodicama dogadja.Te sluskinje su bile osobe od povjerenja ili neki daleki rodjaci.Zaista je u ovim vremenima potrebna preporuka za sve one koji otvaraju tudja vrata i tudju privatnost.
   Takodje mislim da je zaista vrijedno sacuvati obraz onome ko te placa a ne imati stalno na umu da taj neko ima i treba ga oderati.Zato mislim da je danas tesko naci iskrenu osobu u bilo kojim poslovima i bilo kojim namjenama, jer tolika kolicina zlobe koja se javlja kod onih sto manje imaju u odnosu na one sto vise imaju je zastrasujuca.Bez obzira sto je osoba placena za svoje usluge ona i dalje ne moze da se pomiri sa tim razlikama.Ne navijam za bogate, ni u kom slucaju, ali kad bi mi trebali za neku pomoc sigurno ne bih razmisljala o njihovom imetku,nego bih se zadovoljila onim sto sam dobila i sto mi je sudjeno.   Ne pozeli kucu brata svoga.....

27.01.2012.

Nekome tamo....


Dragi moj prijatelju,
svi smo mi kao mala djeca,i svi zelimo malo topline i osjecaja,pogotovo ako nekome zaista vjerujemo...ako su takvi osjecaji kod tebe, kad sam ja u pitanju,ja mislim da bi se trebao osjecati sretnim,,...dostigao si da ti dusa procvijeta, a ona to moze samo ako je nesto ozivjelo u njoj...jer i dusi treba hrana, da bi mogla biti kreativna i sretna......svo tvoje ponasanje i radost koju imas to je govor tvoje duse...ne pokrece se ona uvijek bas tako lako,za to trebaju brojni uvjeti da se ispune....u tim fazama osoba je sretna,jer sama pomisao da si nekome u glavi i da neko misli na tebe.....to je snaga neiscrpna,ne pisem to samo tebi, to se odnosi i na mene....bez ljubavi ili bar simpatije ne moze se funkcionisati...laze svako onaj ko kaze da moze....materijaliste iskljucujem iz toga...ja opet pisem roman, ali ti znas da nemogu drukcije, ti me jednostavno sa jednom recenicom otvoris....i tu je tvoja snaga takodje....e, sad posto sotona ne voli takva stanja,srece i zadovoljstava,on se pobrine da ubacuje misli,koje mogu samo razarajuce da djeluju....kako se osloboditi toga???? povjerenje je tu najvaznije, jer kad spoznas osobu i uvjeris se da ona zaista ima iskrene namjere....niko to nemoze poljuljati...kad smo ja i ti u pitanju tu niko nista niotkog ne trazi,ovo nije zasnovano ni na kakvim interesima, ovo je poteklo samo od sebe,ovo je nastalo kroz nase ispovjesti i tu je vrijednost svemu tome....ja nikad nisam bila ta koja sam se igrala sa ljudskim dusama,i osjecanjima, jer bi time izazvala Boziju ljutnju, a znano mi je da je to njegovo staniste,i to bi za mene bio veliki grijeh...postenije je reci kraj ili dosta,ako nesto ne stima, nego nekoga vuci u zabludu i trositi njegovu energiju,misli i njegov um...ja znam da ti radis u jednoj hladnoj zemlji,daleko na sjeveru,na sarafu...ali svakoj hladnoci se mozes suprotstaviti toplinom srca svog...jer ta toplina otapa i najvece lednjake na svijetu....zivis  u zemlji u kojoj si samo masina, ..... po tvojoj prici radis najbolje kako mozes,i uspjeva ti to.....,nasao si tamo formulu kad je posao u pitanju....zadovoljan si sretan u tome u stvari uspio si i to se mora postovati...sa druge strane ti potices sa Balkana koji je izvor duhovnosti...gdje jos uvijek postoje osjecaji,muzika ,sale ,vicevi,gdje se kolje,ubija,voli i mrzi,...dio toga je i u tebi... i sa kim to mezes podjeliti???...pa jedino sa onim ko te u svemu tome moze razumjeti,ko pripada tom miljeu....ja, ako ovako nastavim napisacu knjigu do veceras....saljem ti puno pozdrava i.......ovdje je prilicno hladno , vrijeme promjenjljivo....pisala bih jos ali sama sam se prisilila da stanem.....ti si moja inspiracija .....mislim na tebe...
                                                                Leonarda

19.01.2012.

Iskaznica...

   Danas sam konacno predala papire, poslije tri dana hodanja po ovolikim minusima, da se izradi iskaznica za prevoz u javnom saobracaju.Cija je ovo politika i gdje je pamet onima koji su u sred januara podigli bolesne i nemocne penzionere, da satima stoje u redu.Nece mali broj  biti onih koji ce zavrsiti po bolnicama i klinikama.Kao da se zdravstvo dogovorilo sa gradskim saobracajem kako poboljsati svoje stanje i povecati broj pacijenata.Vidjela sam danas toliko bolesnih i iskrivljenih osoba koji ne bi smjeli ni poviriti na ovim hladnocama na ulicu, a oni su osudjeni stajati satima u redu.Jedan penzioner manje, jedna penzija vise, to je ta manipulacija jadnim ljudima u koje i ja spadam jer sam i ja morala stajati i drhtati.
  Rade se nove iskaznice i svi se moraju slikati.Stotine hiljada penzionera na noge.
Zena ispred mene kaze uradili joj osam slika,osam maraka.Ja kazem.... pa sto ce vam tolike slike treba samo jedna ili dvije..ona kaze.... neka se nadje za osmrtnicu,vidis kolika je zima mozda ce uskoro i da zatreba....
  Rahatluk je davno nestao sa ovih prostora i svako je ukljucen do te mjere da nikad ne moze imati mir.
   Ako se izracuna stotine hiljada penzionera puta pet maraka za iskaznicu ,nije tesko doci do toga da je zavrsni racun na vidiku i da je to sigurna kes para.
  Od kad je pocela zima nisam se tako smrzla i toliko stajala na ledu satima.Zaista za svaku osudu je ovaj potez gradskog saobracajnog preduzeca, jer ono sto sam danas vidjela nema ni u horor filmovima.

18.01.2012.

Zivot u tramvaju.....

  Juce sam poslom isla u grad i to je nekoliko tramvajskih stanica udaljeno.Cekala sam skoro dvadesetak minuta,cupkala u mjestu jer je zaista hladno i na kraju se pojavi,tramvaj nazvan zelja.Nisam nista ucinila da udjem sve su to uradili oni iza mene.Jednostavno sam se nasla u vozilu zahvaljujuci velikom guranju i pritisku koji je masu pritisnuo na ulaznim vratima.Uci u tramvaj u ovim zimskim danima i boraviti u njemu je isto kao da vas je neko stavio u vrecu sa bjelim lukom i suhomesnatim proizvodima.Tako zbijeni putovali smo nekoliko stanica i odjednom vrisak u zadnejm dijelu tramvaja.Zena urlice, vristi neko joj ukrao novcanik.Dere se ona na vozaca da zaustavi vozilo, a on ne moze jer mu semafor komanduje.Sve je to jako udaljeno od mene, ali cujem krike i vapaje.Narod se uznemirio ali niko ni prstom da mrdne.U punoj voznji momak na silu otvori vrata i iskoci a zena ostade placuci i kunuci ga.Kaze nije njoj zbog novca, nije ga  ni bilo mnogo, ali dokumenti su sporni.
  Ta scena me je podsjetila kad sam radila i tako vozarila nekih desetak stanica.Dva puta sam dozivjela da me opljackaju i svaki put je bila plata u pitanju,jednom cak i sa cekovima.To ko nije dozivio njemu se to i ne moze objasniti.Ujutro onako bunovni kad idemo na posao ili popodne umorni kad se vracamo, toliko bude slaba koncentracija da je svakom lopovu, koji se nadje u blizini jednostavno otvoriti tasnu i izvuci novcanik.
   Zimsko jutro i ja zurim na tramvaj, jos se nije razdanilo,upadam u guzvu i tacno osjetim na jednom djelu putanje kao da mi neko pritiska rame.Ali misleci da je to od guzve pomirim se sa tim i negdje dvije stanice prije mog izlaska ja osjetim olaksanje.Na svojoj stanici izadjem krenem prema trafici i jos rekoh da kupim cigarete i na posao.Ja za tasnu nigdje novcanika.Istresem sve,prevrni okreni, nema i nema.Znaci izbunario me bas tamo gdje sam osjecala pritisak na ramenu.Plata je otisla i sa njom cekovi postanske stedionice i jos i licna karta.Sta sam jada vidjela dok sam to sve stornirala i ponovo povadila silne papire to se opisati ne moze.
   Takve stvari su se svakodnevno dogadjale u nasim prevoznim sredstvima i vremenom sam se izvjezbala da sam mogla prepoznati djeparosa i one koji sa njim saradjuju i njihove  namjere u prevozu.Sve dok me nisu opljackali ja sam uvijek kroz prozore gledala, ali poslije samo u putnike koji su oko mene.I danas kad ulazim u prevoz,u mojoj glavi je cip da su svi do jednog u njemu lopovi.Od tad kad mi se to desilo, ja nikada vise nisam imala novcanik i nikada vise nisam drzala novac na jednom mejstu ,nego to razbacam po djepovima i tako sam naj sigurnija.To nije damski ali je puno sigurnije, pogotovo na danasnjem vremenu.
  Proslo ljeto na jednoj gradskoj pijaci neka gospodja drzi novcanik u ruci i bira neki zelenis.Momcina na manjem motoru zaleti se i pred nama svima ote joj sve iz ruke.Uzalud je zapomagala i jaukala, a tek sto je izasla iz banke..on je nestao iza zgrada na svom motoru.
   Jos me je jedna stvar izludjivala u javnom prevozu kad je odlazak na posao u pitanju.Bile su tad strasne guzve i sretan si da si uopste usao a onda se nadje neki majmun koji koristi guzvu i zbija tako zene da one dahnuti ne mogu.A sve kao fol nije on kriv nego je guzva.A on se ustvari na tu guzvu pali.Takvi kreteni su se uvijek ubacivali u prepune tramvaje i za takve osobe mogu slobodno reci da su to teski bolesnici i da je njima jako potreban psihijatar.Ja sam se izverzirala i stalno sam drzala savijenu ruku u voznji i tako se  laktom branila od onoga ko je bio nasilan kraj mene. .Takve bolesne osobe mi se prosto gade , jer svoje bolesne ideje gledaju da u tim guzvama sprovedu.Da li se to danas dogadja ne znam, ali tada je to bilo strasno.Tada su se bitke vodile ujutro od sest do sedam, samo da se udje u vozilo i da se ne zakasni na posao,a sta ce se dogoditi u toj guzvi do posla uvijek je bilo neizvjesno.

17.01.2012.

Kad dusa progovori....

Kad dusa progovori....
Padaju zidovi,
Grade se mostovi,
Spadaju svi okovi,
Jer dusa govori....

Kad dusa progovori.....
Otvara se put ljubavi,
Otvara se put mislosti,
Probude se osjecaji,
Ostvaruju mnogi snovi,
Jer dusa govori....

Kad dusa progovori....
Otvaraju se svi sjetovi,
Ukazuju brojni  putevi,
Povezuju  svi mostovi,
Jer dusa govori.....

Kad dusa progovori....
To nikad nije zaludno,
Ni ti moze biti bezvrijedno,
Jer je u njoj pociva istina,
Istina koja zubori,
Koja zeli da nas oslobodi
Jer dusa govori.....

Kad dusa progovori...
To vise nisu ludosti,
To nisu samo mudrosti,
To su osjecaji koji bole.
To su godine bunila,
Uspjesi i ponori,
A njoj, jedinoj pripada pravo,
Da o tome govori....
                                      Leonarda

16.01.2012.

Jos jedna moja slika...

Ovo srce je stavljeno da zatvori potpis.....Pozdrav za moje blogere.... Photobucket

15.01.2012.

Moja ljubav je slikanje....

   Od uvijek sam imala sklonost prema osobama koje su se bavile bilo kojom umjetnosti.U njima sam vidjela neko Bozije nadahnuce i neku posebnost.Imati dar za pjevanje ili slikanje,imati stil kod pisanja ,to je ta neka posebnost i duhovna nadgradjenost koja plijeni i koja nosi svu pozitivnu energiju, onaga ko se tim bavi.Sve ono sto slusamo kad je u pitanju muzika nije nastalo tek tako i mnogi muzicari,aranzeri.tekstopisci,i pjevaci su proveli noci i noci ne spavanja da bi do slusatelja doslo ono sto bi trebalo biti naj ljepse.Kad su profesionalci u pitanju onda postoje zakoni kod pjevanja i ne moze se bas u studiju izvesti ono sto moze za kafanskim stolom ili sa okupljenom rajom.Studio trazi perfekciju,studio trazi pravilno disanje,,pravilan ritam,pogodjeni ton i dok se to dogadja onaj ko pjeva prosto je opterecen time,a rezultat toga je vrlo cesto da se nema duse u svemu tome.U kafani je nesto drugo.
   Poznavala sam dosta poznatih kafanskih pjevaca, koji su znali svoj posao i radili ga tako da su svojom dusom i svojim nastupom uvijek imali dupke pun prostor.Razmjenjujuci energiju sa publikom oni jednostavno dobiju krila i u takvim ambijentima su trenutci ne zaboravni.Ovdje ne govorim o kafanama koje su bez nekog nivoa i kulture u kojima se samo pije i u kojima je nesigurno i boraviti.
   Jeste li se ikad pitali zasto poznati pjevaci toliko vape za koncertima.Nije tu u pitanju samo novac, nego direktan kontakt sa publikom i tad je ispunjen san svakog pjevaca, jer se energetski povezao sa publikom i iz njega je poteklo ono najljepse sto nikad u studiju ne bi uspio.
   Kad je slikanje u pitanju,to je nesto sto je dio mene i nesto sto zaista volim i mnogo mi znaci u zivotu.Kao mlada osoba uvijek sam mislila da je slikanje nesto sto je rezervirano za neke druge ljude,i da  ja nikad  to necu moci dotaci i da je slikanje naukovanje gdje je neophodna akademija.Divila sam se slikama ali nikad nisam ni pomislila da cu se i ja naci jednog dana u svemu tome.
   Rat,bolesti i nesrece oduvijek su iz ljudi znali istjerati ili nesto lose ili nesto dobro.Siromastvo je takodje jedan od faktora koji oslobadja duh i stvara cuda kad je umjetnost u pitanju.To se dogodilo i meni na moje opste zaprepastenje.Ja sam jednostavno otisla nabavila materijal i pocela.Velika zelja i strasna energija se pojavila tako iznenada u meni da sam skoro po cijele noci znala ostajati budna radeci na nekoj slici.Prednost skolovanih slikara je ta, sto puno jednostavnije dodju do svih rjesenja, a ja sam nekoliko godina lutala u svemu tome i trosila materijal, dok nisam stigla do nekih rezultata.Kad su se konacno pocele pojavljivati slike onakve kakve sam zamislila tad sam odahnula.Slika mi je mnogo pomogla u ratnim i poratnim vremenima.Ona je odvukla moju paznju od stravicnih situacija,obezbjedila mi neki novi svijet u kojem sam mogla imati mir.Veliku zahvalnost joj dugujem jer me je mnogo puta spasila od gladi,i mnogo puta sam od prodate slike prezivjela.Slika je opijum koji kad se jednom proba vuce sve vise i vise.Desavalo se mnogo puta da prodam sliku i odmah u kupovinu po novi materijal.Slikanje nije nimalo jeftin nacin ispoljavanja svoje duhovnosti, ali je veliki prijatelj u raznim samocama,tugama i nevoljama.Slika vas povezuje sa ljudima i cini dobra prijateljstva.Ja ni sama ne znam koliko i gdje sve ima mojih slika po zidovima cak i u Evropi za posljednjih deset godina.
   U skoli nikad nisam imala neku narocito dobru ocjenu iz crtanja ,jer je siromastvo bilo takvo da je uvijek nesto falilo ili blok ili boje,ako imas jedno nemas drugo.Tako razvlaceci ocjene iz crtanja nisam ni znala da posjedujem to malo talenta, a on se otkrio sa ratnim zbivanjima.
  Na kraju mogu samo reci kao savjet mladjim, da nikad ne ocajavaju nego da pokusaju na sebi raditi i prepoznati za sto su spremni u zivotu.Ako imaju neki skriveni talent on ce se otkriti i mnogo puta spasiti osobu od prevelike brige i sekiracije ili padanja u depresije.Danas kad sam u penziji sliku uradim samo za moj gust bez pritiska da na njoj nesto zaradim i slike uglavnom poklonim jer se tada naj ljepse osjecam.Od svih poklona koje nekome poklanjate, kupljenih iz neke radnje, slika je jedini poklon kome se uglavnom svako obraduje.Moj savjet je pokusajte slikati kad ste ocajni ili bez nade,vidjet cete koliko ce te se psihicki bolje osjecati...

13.01.2012.

Simpatija iz proslosti.....

   Moja prva simpatija,a koja se poslije pretvorila u ogromnu srednjoskolsku patnju i nocnu moru, nije zasluzila da joj posvetim ovaj post,ali moram ovo zabiljeziti jer je to moglo mnogo uticati na moj dalji zivot.Ono sto se moglo desiti je da izgubim samopouzdanje i da imam duboke traume kroz cijeli zivot.To se ipak nije desilo i ja sam sretna zbog toga.
   Vec u drugom razredu gimnazije zapazila sam jednog lijepog i pristojnog djecaka koji je ista generacija, ali razred do mog.I sad poslije toliko decenija mogu jasno opisati sta je pretezno imao na sebi od garderobe.Tamno sive hlace,bordo crveni polover na v- izrez i ispod svijetlo siva kosulja. U tim godinama nije bio poznat djins, niti farmerke, djecaci su uglavnom nosili hlace od stofa.Uvijek miran,postojan i odmjeren.I tad sam bila svjesna da kod njega nemam nikakvih sansi,ali sve je bilo uzaludno.On se jednostavno uselio u moju glavu i moje srce i postao moja opsesija.Tu godinu koja ce mi biti jako teska, isla sam na nastavu samo zbog njega.Po hodnicima naj cesce mogla sam ga susretati i to je meni bilo dovoljno.A on...  on nije pokazivao nikakav interes.... ali to me nije zaustavilo da ja i dalje mastam i sanjam samo njega.Svaki odmor drezdala sam po po hodniku, dok su se druga djeca savjesno pripremala za sljedeci cas.Upadala sam sve dublje i dublje, i nekako jedva  zavrsila taj razred sa velikim mukama,jer mi ucenje nije bilo ni nakraj pamet.Ali kad sam vec stigla u treci razred to moje snivanje je izmaklo kontroli.Sve klupe na kojima sam sjedila bile su ispisane njegovim inicijalima,nastavu nisam vise mogla da pratim normalno.Drzim knjigu u ruci a pamet negdje, samo Bog zna gdje je.Rezultat toga svega je da sam taj razred morala ponavljati a on je otisao dalje.Ja sam debelo platila zelju, koja je u meni bila.. I sad kad sam u nekim poodmaklim godinama vidim, koliko je nekad mladost zaista glupa i ne dokazana.Uopste u zivotu ako te neko nece, onda te nece i ne postoji sila koja te moze zavezati za nekog ko ne gaji makar malo simpatije prema tebi.Za mene je to tada bila nepoznanica ali preskupo placena...Za mene je to bila za ubuduce skola, da nikad ne trcim za nekim pogotovo ako je lijep,bas iz straha da mi se takvo nesto ne bi ponovilo.
  Poslije svega toga prosle su skoro dvije decenije.i odjednom slucajan susret.U tim godinama sam se i ja dosta promjenila i odmah je pokazao veliko interesovanje i angazovanost da svrati paznju na sebe.Kasno .. Zaista i suvise kasno...Kod mene je sve bilo sruseno i skoro zaboravljeno.U toj rusevini koja je nastala od silne patnje,nemira i ne spavanja, prijekora od strane majke, nije bilo mjesta za njega.Ja sam se otrijeznila i usla u zivotnu kolotecinu,imala brak i svoje djete..Nikad nisam krivila njega, jer to je bila samo moja losa procjena, a i kako procijeniti sa sesnaest godina,za to ipak treba iskustvo.
  Nikad ga vise nisam vidjela, a znam da zivi u ovom istom gradu svoje penrzionerske dane,i znam da ja na njega nisam ostavila nikakav utisak, a on na mene jeste,dovoljno da sam razred ponavljala, zbog iluzija mladalackih o ljubavi.

 

12.01.2012.

Ko nas melje i zasto nas unistavaju?????

   Imam drzavu u kojoj mogu jedino da poludim ako  dublje pocnem da razmisljam .Imam drzavu u kojoj pojedini stanovnici najvise vremena provode u kontejneru.Imam drzavu suverenu i ne djeljivu a gladnu i nesretnu.Svakodnevno sam svjedok bilo da procitam ili ocima svojim da vidim svu nesrecu koja se srucila na moju zemlju i zatocenike koji zive u njoj.Kome je potrebno ovakvo stanje ja neznam, ali znam da ne mogu proci ulicom da ne vidim desetine ispruzenih ruku koje prose. Nekad davno,jos prije rata Romi su prosili na sve strane i to se smatralo normalno ,jer i tada kad bi mi dosli na vrata nisu nista htjeli samo novac.Sjecam se jednom na vrata dosla Romkinja sva promrzla i poplavila ,ja za plakar i kaput joj dam.Kad sam posla da bacim smece negdje poslije podne,moj kaput zakacen za gelendere u stubistu.Tad sam shvatila da kad bi ona imala kaput i ne bi onako izgledala smrznuta, tesko da bi joj neko nesto dao.Ona je naviknuta bila na tu vrstu zarade i mi smo to shvatali normalno
. Ovo sto se danas dogadja pred ocima cijele javnosti i svih onih koji kruze ovom zemljom zaista ljudski um tesko da moze podnijeti.Ljudi koji su nekad radili i imali svoj dinar danas stoje po ulicama i prose.Zene takodje  i na sve strane je tako.Muka me uhvati i bude mi jako tesko kad moram sa trznice prolaziti pokraj tako tuznih i nesretnih lica, koja sjede po raznim podzidima i stepenicama na ovoj hladnoci.Zasto je neko napravio tako da obicni gradjanin ima griznju savjesti kad mora proci iz nabavke pored tih osoba,a nemocan je da bilo sta uradi, osim da im da neki sitnis.Ja se jako lose osjecam u tim trenutcima, niti im mogu pomoci onako kao bih zaista htjela, niti ih mogu tako nesretne gledati,a moram tim putem proci.Juce sam imala takav slucaj pa me tacno bude stid sto ja ipak nesto nosim u cekeru, a oni se mrznu i gladuju na ulici.Juce je u pitanju je bio borac koji nema nikakve prihode i prepusten je sam sebi i ulici.Ne zna se je  ili tuznije bilo njegovo lice ili je jadnije bilo njegovo odjelo ili glas promukao od hladnoce..   Kad padne noc i upalim Tv da pogledam vijesti, onda se nasi vladajuci ljepotani pojavljuju sa skupim odjelima i sa satovima od pola kile i stalno zatezu rukav,ne bi li se taj sat  nasao u kadru i ni malo ih nije stid sto im ovi nesretni ljudi gladuju.Ne stide se sto su takve nevoljnike prepustili gradjanima koji isto tako jedva sastavljaju kraj sa krajem.Zaista je strasna i krajnje alarmantna situacija.
   Dijaspora je takodje upregnuta u sve to, jer i oni moraju stalno misliti na svoje familije i obezbjedjivati ih, tako da su rastegnuti ni ti tamo imaju mir, misleci na svoje ovamo, ni ti ovamo ima povratka.Drzava dok svoje jasle namiri jednostavno zaboravi, da nju cine stanovnici njeni, a ne zgrade i takmicenje koja ce zgrada biti ljepsa a ljude je ostalvila da se vjesaju i ubijaju.
  Moram napomenuti da sam apoliticna i ne interesuje me politika, niti bilo koji nacionalizmi ali me interesuje covjek i njegove gladne godine koje provodi na ulici ispruzenih ruku.I ne samo na ulici u bilo koje sredstvo javnog prevoza ista je situacija.Ima li ovoj drzavi pomoci,ja ne znam.Ko zeli da je zaista unisti i to neznam.Ali znam da se prolilo dosta krvi da bi je ljudi imali, a da ce ovako tesko zivjeti niko se sigurno tome nije nadao.
  Na yu tubu sam dosta pregledala videa posvecenih vjestackim krizama,manipulacijama svake vrste, kreditima i bankama, i to je dodatno doprinijelo da  sam se ozbiljno zabrinula za ovu  zemlju i nas koji zivimo u njoj.
  Ja pripadam onoj vrsti ljudi koji razmisljaju na takav nacin, da ako su svi oko mene zadovoljni,i ja sam sretna.Slike tuge i nevolje koje po ulicama vidim poremete mi onu radost  zivljenja,i stalno me podsjecaju na to da bih i ja mogla jednog dana biti u takvom stanju,s obzirom da nista vise nije sigurno na ovom svijetu, ni plate, ni penzije, ni sam zivot...

11.01.2012.

Autoportret......


Portreta ja nemam; slikar koji bi ga imao izraditi
morao bi nadići sama sebe
i samnom se uskladiti,
a to je nemoguće,
jer niko ne zna ko sam ja
i, pravimo se, nisam ja.

No nije me sram:
ja znam svoju cijenu,
čvrstu ko granitnu stijenu,
znam da sam jedini i ja sam
ondje gdje me niko neće stići,
ni zmaj...

Autoportret: najprije treba imati crte
ustaljene i škrte
i stav za vječnost i pozu za vrijeme;
a ne da vas buše, ni da vas vrte,
ni razapinju na svoje dileme....

Veliki dio našeg portreta
jest naš stan i odijelo--
i njegovano tijelo
u kočiji velikog svijeta....
Mene zasipa bijeli prah cigareta
po kaputu,
a ja sam vječno tragana silueta
na putu.
Vukući noge bez galoša
preko blata i gliba
kao ranjene noške ptica -
dok mi dim izgriza oči
u zakutnim kafanicama
gdje se rijetko predstavi
sablasno sunašce.

Vidi što od mene učiniše duga nezaposlenost
i javni nerazum i bekrijanje -
i u spletkarenju i kleveti prezaposlenost.--

TIN UJEVIC

Anegdota o Tinu
 - Jednom, dok je spavao na klupi u parku, Tina je probudio lokalni policajac. No, čim je vidio da je riječ o tada već slavnom književniku, počeo se žurno ispričavati. "Ma ne morate mi se ispričavati", rekao je Tin, "i ako bi bio red da ste prvo probudili podstanara", aludirajući na beskućnika koji je spavao pod klupom.

10.01.2012.

Poruke.....

  Sinoc sam dobila dvije neobicne poruke, koje zaista zasluzuju da napisem post.
   Od prvog trenutka ,kad sam pocela da pisem blog odlucila sam da taj moj blog-dnevnik,bude iskljucivo kronoloski sa svim onim sto sam dozivljavala u zivotu.Cesto puta tome dodajem i ono nesto zvanicno na sto naidjem na portalima cisto radi vjerodostojnosti o onome o cemu pisem.To je moje opredjeljenje kad je u pitanju pisanje bloga.
    U porukama  mi je postavljeno pitanje ,da li sam ja od drveta  ili mozda kamena jer pisem bez i jednog detalja o mom privatnom zivotu vezanom za srce.Ja mogu samo reci da ja nisam nikakav izuzetak i da sam i ja imala i uspone i padove kao i svaki covjek.
   Od prirode sam dobila sve sto mi je bilo potrebno da bih prozivjela mladost bez ikakvih kompleksa.Ovo sto sad radi estetska kirurgija u mom slucaju ona ne bi imala nikakvog posla.Dakle bila sam zaista kompletirana, ali to ne znaci da nisam patila.Nekad sam bila sretna i nekad  duboko nesretna.Bila sam voljena i voljela sam, tako da svakoga mogu razumjeti i kad pocnem da citam pojedine blogove ispunjene i patnjom i nadanjima ja se jesnostavno vracam u svoju mladost i vidim da se zaista sve ponavlja u zivotu.Svaka generacija znaci  prolazi kroz isti pakao i raj.Ta stanja duha i srca se smjenjuju periodicno dok osoba putuje kroz zivot.
   U trenutcima kad sam voljela,tada sam bila najsretnija,i ako se kroz to cijelo vrijeme provlacila briga i sekiracija za voljenu osobu.Zasto sretnija??Zato sto u takvim stanjima nista nije nemoguce i nista nije tesko i sve se dozivljava sa velikom dozom radosti.Bilo je tu i noci ne spavanja,,i suza je tu bilo i svega i svacega.Cekanje na poziv,cekanje na osmjeh,uvijek neka strepnja i neki strah,i neka nesigurnost,ali imalo je to sve i neku car..Ono sto sam shvatila je, da onaj ko voli, on i pati, a onaj koga se voli njega to i ne dodiruje.Kroz zivot nisam srela da se moze desiti obostrana ljubav u jednakim kolicinama.Uvijek jedno vise i jedno manje voli.Ono sto sam uvijek zeljela a nije se nikad ostvarilo,zasto dvoje ljudi iskreno ne kazu kolika je to kolicina ljubavi i da je onda zajednicki odgajaju.Ne, to se ne desava,nego svako na svoj nacin  da manipulise sa onom drugom stranom,da bi se ta ljubav provjerila,a time i nanijela  bol.Kako se to uradi?Pa jednostavno zakasni se obavezno,ili kao ima se neki vazan posao,ili se sjedi ili se krece u zenskim drustvima a zna tacno koliko ona druga polovina pati zbog svega toga.Nikad me nije privlacio neki ljepotan jer sam mislila da takav i ne moze biti samo moj, jer na takvog se uglavnom u vecini slucajeva zene ljepe.Ali meni je suze i sekiraciju nanio neko ko se i fizicki i visinski razlikovao od mene ,kao nebo i zemlja ali ono sto me je privuklo bio je njegov um, kakav vise nikad nisam srela u zivotu.To je bio kamen na koji sam se spotakla u zivotu i ostavio trajnu uspomenu.  
  U  godinama kad sam bila voljena imala sam sigurnost kad je ljubav u pitanju, ali moje srce je bilo prazno.Koliko god sam mogla pokusavala sam sve ispostovati i biti korektna jer gledati onog ko vas voli a nemoci uzvratiti to je strasna stvar.Mi jednostavno srcu nismo u stanju narediti i ono je glavni krivac za raspad silnih veza.Sa ove udaljenosti mogu samo reci da se ne zna sta je gore ili voljeti ili biti voljen.
   Sve je to sada iza mene i sva ta dogadjanja su me ucvrstila u tome da svaka mladost ima svoju ludost i da vecina mora proci kroz sve to i da je najbolje vrijema za to kad si mlad.Onaj ko ne prodje  sve te izazove kad je vrijeme u mladosti, onda mu se u starosti dogadjaju takve stvari. Nikad nikog nisam osudjivala bilo sto da mu se desi u ljubavi jer nista nije, sto vec jednom nije bilo.Od kad je svijeta i vijeka uvijek se voljelo i patilo i sto je najtuznije,najcesce se dogadjalo da se zivot zavrsi sa osobom prema kojoj se nije gajila toliko velika kolicina ljubavi.Mnogo puta sam cula od osoba koje imaju i stabilan brak i odraslu djecu da u prici spomenu svoju ne ostvarenu ljubav, koja je bila nekad, ali je sad duboko zakopana u srcu.Zato postoje pjesme i razna umjetnicka djela o nesretnim ljubavima i tugama koje su te ljubavi prouzrokovale.
   Nadam se da sam uspjela ovim postom donekle da odgovorim na poruke kad je moj privatni zivot u pitanju.

08.01.2012.

Kruh,hljeb ili struca...

 

   Osnovna namirnica bez koje se ne moze.Jos od djetinjstva mi je poznato odlazenje u vodenice gdje se zito melje.U skoli su se prepoznavala djeca po kruhu odakle su dolazila, da li iz grada ili sa sela.Podvornik u skoli imao je zaduzenje da na odmoru izvadi kantu sa americkim puterom ili guscijom masti, a mi bi od kuce donosili komad kruha i stanemo u red ispruzimo ruku da komadom kruha i on maze.U djecijim  rukama su se mogli vidjeti ,kukuruzni.psnicni .jecmeni i bjeli komadi.Tako je nekad bilo za uzinu i nikad djete nije vidjelo novac,da bi sebi nesto islo kupovati.Sa ove distance mogu reci da je to ipak bila zdrava hrana koje danas nema.Ja licno koristim nekoliko vrsta zitarica(heljda,psenicno sa mlina,jecmeno) i sama pravim kruh, a bjezim sto dalje od bjelog i puder brasna.Sigurna sam da ako covjecanstvo ovako nastavi sa preradama brasna da ce se ljudi totalno porazboljevati,jer se vec i sad to dogadja.Kod nas je niklo na stotine pekara u kojima ima zaista veliki izbor proizvoda od brasna ali ono sto je opasnost jeste bjelo brasno i nedovoljno ispeceno,napola zivo tijesto.Cesto je kora prosto spaljena a unutra se osejti brasno i to da nije dovoljno peceno.
   U nastavku prilazem sa jednog portala tekst vezan za brasno i njegovu vrijednost uopste.
          Za srecu i blagostanje....
    Kod svih ljudskih katastrofa, poplava, potresa i dr., prvo se ljudima dijele kruh i voda, znači ono što je najpotrebnije za ljudsko preživljavanje.
Kruh je osnovna živežna namirnica, napravljena od brašna, vode, kvasca i soli, a mogu mu se dodati i razne masnoće, mliječni proizvodi, sjemenke, voće, aditivi i dr.
Ljudima je trebalo više od 10 000 godina da uspiju od žitarica napraviti kruh, što znači da povijest žitarica seže puno dublje u prošlost nego povijest kruha.
U starom Egiptu pšenica je dominirala kao žitarica pa nije čudo da su počeci proizvodnje kruha u Egiptu i da su Egipćani prvi zapazili da odstajalo tijesto daje puno mekšu lepinju nego kada se odmah peče. Tu činjenicu iskoristili su i nadograđivali, a od njih su spravljanje kruha učili i ostali narodi.
Brašno svih žitarica, među kojima je na prvom mjestu pšenično brašno, sadrži bjelančevinu netopivu u vodi koja se zove gluten, a koja ima svojstvo rastezljivosti i elastičnosti.
Kvasac, koji dodajemo tijestu da bi kruh "narastao", kao produkt svoga metabolizma stvara i plin CO2 koji ima tendenciju iz tijesta izaći van, no gluten, za koji smo rekli da je elastičan, to ne dopušta, što ima za posljedicu stvaranje šupljina, tijesto narasta, postaje porozno i dobiva mekoću.
Pšenični je gluten najkvalitetniji i zato je pšenični kruh uvijek većeg volumena, bolje mekoće i poroznosti od kruha dobivenog od raži i ostalih žitarica.
Žitarice su se tisućljećima mljele pomoću mlinskoga kamena, sve dok 1830. godine u Švicarskoj nije pronađen nov način mljevenja pomoću čeličnih valjaka. To je dovelo do mogućnosti odvajanja klice i ljuske i dobivanja bijeloga brašna. Nestajanjem iz brašna klice koja sadrži biljna ulja i mekinja koje su navlačile vlagu, brašnu je produžena trajnost, ali je ono na taj način obezvrijeđeno jer se gube hranjivi sastojci.
Već je tada njemački liječnik Sebastijan Kneipp upozorio na pogrešan put tehnologije u preradi žitarica.
Moderna znanost dokazala je da je on imao pravo. Bijeli kruh i proizvodi od bijeloga brašna (rafinirani proizvodi) troše se masovno, a posljedice su potrošnje takvih namirnica su nepovoljne. Dolazi do poremećaja energetske ravnoteže, nezadovoljenja potreba organizma za zaštitnim tvarima i biljnim vlaknima.
Kako je bijelo brašno rezultat većeg mljevenja zrna, ono sadrži razmjerno manje bjelančevina i esencijalnih aminokiselina, vitamina i minerala, neophodnih za normalno funkcioniranje organizma.
Zrno žitarice i proizvodi od cjelovitog zrna žitarica obuhvaćaju kompletno zrno, sa svim njegovim sastojcima. Ono sadrži dobro probavljive nerafinirane ugljikohidrate. Kompleksni ugljikohidrati u žitaricama fiziološki su mnogo povoljniji za organizam što se tiče iskoristivosti i opterećenja organizma. Cjelovito zrno žitarica ima nizak sadržaj masti, bez kolesterola je i bogato esencijalnim masnim kiselinama. Organizam ne može sam izgraditi esencijalne masne kiseline, već se one moraju unijeti u organizam hranom.
Cjelovito zrno žitarice bogat je i kvalitetan izvor biljnih vlakana. Bijelo pšenično brašno i bijeli kruh lišeni su tog bogatstva jer je ono preradom odstranjeno. Biljna vlakna imaju značajnu ulogu u pravilnom radu probavnoga trakta. Njihovo djelovanje očituje se od žvakanja i prerade u ustima, preko želuca do crijeva, gdje vežu vodu, bubre, narastaju u značajnu masu koja dovodi do nadražaja crijeva, pokreće ih na rad i time sprječava zatvor.
Prolaskom kroz tanko i debelo crijevo vežu na sebe otrovne produkte metabolizma, trigliceride, soli žučnih kiselina, kolesterol, kancerogene tvari i slično.
Proteini žitarica sadrže u visokom postotku prijeko potrebne esencijalne aminokiseline, koje su osnovna građevna jedinica procesa koji se u njemu odvijaju. Važno je reći da organizam ne proizvodi esencijalne aminokiseline, već ih je potrebno unositi u organizam u optimalnim i dovoljnim količinama.
Kruh dobiven od cijeloga zrna žitarica bogat je izvor minerala: kalija, kalcija, fosfora, natrija, magnezija, željeza, klora, kroma, mangana, molibdena, selena. Njihova je funkcija u organizmu višestruka i prirodno je unositi ih u organizam hranom.
U kruhu napravljenom od cjelovitog zrna žitarica prisutni su vitamini A, E, B- kompleksa, (B1, B2, B6 biotin, kolin, inozitol,  folna kislina, pantotenska kiselina), neophodni za normalno funkcioniranje organizma.
                                                                  Katica Katalenac, dipl.ing.
                                                      
                                                                                                                            
 

07.01.2012.

SVIMA KOJI DANAS SLAVE -----SRETAN BOZIC ZELIM------

Photobucket

06.01.2012.

Med...

  Tetak kod kojeg sam provela veci dio djetinjstva bio je veoma vrijedan covjek.Bio je jako strog i samo je tjerao na posao,svi smo nesto morali raditi. i svi smo ga morali slusati.Imao je autoritet jer je zaista bio pravi domacin i od nicega stvarao je nesto.Po bastama bilo je raznih stabala vocki ne mnogo ali po jedna ili dvije raznih vrsta.Takodje je sadio i usjeve i ja moju tetku nikad nisam vidjela sa motikom ,to je uglavnom bio njegov posao i to bi obavljao u ranu zoru ,prije izlaska sunca.Pri samom kraju baste iznad kuce bile su dvije visoke jabuke petrovace.Jadnog dana je moj tetak  utrcao u mutvak i pozvao sina jer se na stablu jedne jabuke zakacio kompletan roj pcela.Sjecam se da su to stresli u jednu veliku drvenu kutiju i poklopili.Do mraka se vec napravila kosnica i ramovi kod stolara koji je bio nedaleko od kuce na carsiji.Ni tetak ni njegov sin nisu imali pojma o pcelarstvu ,ali raspitivanjem i malo po malo iz te kosnice se doslo i do meda.Zanimljivo je bilo kad taj med odlivaju u cup ,onda se mi djeca nacickamo okolo i toliko se toga meda polize da ja i sad nemogu shvatiti da se nismo porazboljevali.Ono sto su nas samo upozoravali da ne smijemo da se napijemo vode na toliki med jer ce nas prekinuti.Taj med je zaista bio pravi jer tada nije bilo ni stetocina niti nekih dodataka za prehranjivanje pcela...A sad nesto sto sam pronasla po portalima..

Evo nesto o medu iz knjige Dhanwantari (H.Johari):

"Med je pelud i sokovi cvijeca pomijesani sa slinom pcele, koji sadrzi vosak koji se lako probavlja u ljudskom organizmu. Izmedju razlicitih zasladjivaca jedino se med moze koristiti u cistom, prirodnom obliku. Med nije pogodan za kuhanje jer kad se grije vosak sagorijeva i stvara toksicne ostatke stetne za ljudski organizam. Med se nikada ne smije grijati, stoga se s njim ne kuha niti se servira u toplim napicima.
Negrijani med sadrzi pravu kolicinu lako probavljivog voska, koji je cista kaloricna energija...Tjelesna temperatura rastapa vosak, ali ne do tocke oksidacije. Kada se konzumira, vosak ulazi u krvotok i u tjelesne sisteme, dolazeci do zglobova. Pcelinji vosak je najbolji podmazivac za za zglobove i mocan lijek u slucajevima artritisa i drugim poremecajima kad su zglobovi nepokretni i slabi.(Kuglica pcelinjeg voska (garbanzo-sized) uzeta svako jutro kroz 40 dana ublazava kronicne tegobe sa zglobovima).
Taj vosak takodjer podmazuje probavni sustav i podize misicni tonus.

KAKO PREPOZNATI DA LI JE MED PRAVI?

- Kada uzmete kasikom med iz tegle iznad tegle izdignite punu kasiku i posmatrajte nit od meda koja curi nazad u teglu — PRAVI MED NEMA PAUZA U NITIMA, VEC CURI KAO JEDNA NEPREKIDNA NIT,A DOK SE KOD VJEŠTAČKOG NITI KIDAJU!
Pravi med možeš prepoznati tako što naglo okreneš teglu naopačke. Balončić zraka će se počet kretati na gore. Balončić se treba kretati dosta sporije od brzine balončića kada bi u tegli bila voda.
Ako se malo meda trlja po dlanu, suši se i primjete kristalići šećera, vještački je. Prirodni med se u istom slučaju zagrijava i pretvara više u vrstu ulja.

SADRŽAJ MEDA:

75% šećera
2,7% belančevina
19% vode
ostalo:
organske kiseline
mirisne materije
mineralne materije
Vremena su se promijenila pa su i pcele pocele da oboljevaju i zato i taj vosak vise nije siguran
Od kako se na pčelama pojavila grinja varoa destructor, pčelari moraju pčele tretirati akaricidima. Svega nekoliko ekoloških pčelara u Hrvatskoj ima čisti vosak jer varou tretiraju samo organskim kiselinama i eteričnim uljima.

05.01.2012.

Burilo....

  Kad vratim sjecanje u neke davne godine kad sam zivjela na jugu ,onda za sigurno mogu tvrditi da je zena  bila stub kuce ali isto tako u velikom teretu i obavezama.Ziveci u mjestu koje je bilo sastavljeno od dva naroda(muslimanski i hrvatski) u jednom sam zivjela(muslimanski), a drugi sam mogla posmatrati i vidjeti koliko je tu bilo muke i teskog rada.Zene iz hrvatskog  naroda zaista su podnijele strasne terete tamo negdje prije pedeset godina,kad su im muzevi odlazili masovno u pecalbu po zapadnim zemljama.Sa njihovom djecom sam isla u skolu i sve mi je to sada jasno kao dan.Onaj sistem je zaista kaznio te krajeve i ostavio ih da se snalaze kako znaju i umiju.Toliko siromastvo i neimastina ja mislim da nigdje u bivsoj Jugi nije bila izrazena kao u tim krajevima  Jos sam  samo na jednom mjestu vidjela slicno siromastvo u tadasnjoj Jugi, a to je na granici sa Bugarskom ,mjesto se zove Trgoviste u blizini Vranja. Od Vranja do Trgovista samo udjerice i cerpicare i ocita neimastina.
  Vecina je danasnjih  visokih duznosnika,doktora,profesora i drugih zanimanja,koji su  nekada bosonogi trckarali po tim kamenitim vrletima juga.Obuce nije bilo nego su se pravile od  koze koja je bila isjecena na trake, neka vrsta sandala,nesto slicno kao apostolke i zvale su se bate.Sacuvala sam fotografiju iz prvog razreda osnovne skole i na njoj se najbolje vidi sva tuga toga vremena.Sva muska djeca bosa i na celavo osisana jer su tada i usi postojale,i takvo sisanje je bilo spas.
  Burila je vrsta pljosnatog bureta koje je sluzilo za donosenje vode.Magarac je tada bio jako vazan za prebacivanje teskih stvari, ali ga nije svako imao, pa su najcesce zene na ledjima nosile tu burilu sa vodom.Drzala je od 25 do 30 litara vode a zatezali su je na ledja pomocu nekih sarenih konopaca.Pitka voda je kilometrima bila udaljena od kuca,i trebalo je to nositi sa tolike udaljenosti po visokim temperaturama ili po buri..Pored kuca su imali i neke catrnje i ta voda naj cesce nije bila za pice. Ono sto sam jos zapazila je, ako takva zena tjera ovce ispred sebe na pasu,onda usput skuplja granje i konopcem zateze na ledja breme,nastavlja put za ovcama i jos ima pletivo u rukama.Tri posla odjednom,to je nevjerovatno,ali takav je zivot bio tih zena. .Kod kuce je cekaju sitna djeca,napravljena svake godine po jedno,kad muz dodje na odmor iz pecalbe.  Zivot zene je bio  osudjen na mukotrpan rad.A i ti muzevi koji su otisli bez znanja stranog jezika i neke narocite skolske naobrazbe, dobivali su poslove po baustelama(gradilista), a spavali po koje kakvim barakama,i nisu se odmah mogli snaci da bi olaksali svojim porodicama stanje.
  U kuci od kamena i krovom od slame, koja se sastojala od jedne glavne prostorije i prostora sa ognjistem ,znalo je biti i po dvadeset clanova porodice.Razne zitarice(psenica,jecam,kukuruz) bile su osnovne namirnice,a pored toga rastika(vrsta kupusa) i neko zelje koje su brali u rano proljece.To zelje se sastojalo od najmanje 20tak trava i svaka ta trava je imala svoje ime.Ubere se od svake po rukovet i sve zajedno u kotao na ognjiste.Zaista veliko siromastvo je tada vladalo, ali zdrava ishrana i nagon za samoodrzanje,bistrina uma koju su ta djeca posjedovala, omogucilo je da se uspiju uzdici i snaci u daljem skolovanju. 
   Sada u ovim vremenima ne mogu da prepoznam taj narod,a ni te krajeve.Sve asvaltirano, kuce do neba, sa svim mogucim sadrzajima,privatne firme, staklene zgrade,bogatstvo i raskos do neslucenih granica.Oni se ne zaustavljaju da naprave jednu porodicnu kucu nego dvije, tri i sve je zakljucano, ali neka se vidi bogatstvo.Glavni sport koji obozavaju je tenis???
  Kompleksi nastali u bivsim vremenima i djetinjstvu.Naravno da je svemu tome pomogao i rat i ratna desavanja koji je mnogima bio i brat,i tako se zakapitalilo, da mislite da ste u nekim od evropskih ili svjetskih gradova.

04.01.2012.

Stres....

"Tesko je biti fin"...
    Ovaj naslov sam iskoristila iz jednog filma ,jer samo takav naslov moze objasniti neke stvari koje se mogu dogoditi u zivotu.Koliko god zeljeli da budemo kulturni  i vaspitani u pojedinim momentima,uvijek postoji mogucnost, i pored zelje da sve bude u redu, da se stvari okrenu naopako.Cesto se puta upitam da li je neko zaista zasluzio da se prema njemu bude fin?Cesto se puta upitam kako se ponasati u tako nekim cudnim situacijama?Kakav model u danasnje vrijeme upotrijebiti, a da taj neko ne bude povrijedjen?.Ono sto sam juce dozivjela ipak se mora zapisati,jer je to realnost danasnjeg vremena.
    Od malih nogu su me ucili postovanju i kulturi u odnosima sa svijetom oko sebe..Nije tada bilo moguce da djete usutkuje roditelja ili da ono vodi glavnu rijec.Znalo se ko je stariji i gdje je djeci mjesto u svemu tome.Ako nesto pogrijesim, isla sam sama sebi sipku da uberem.Sipka je iz raja izasla i niko nije poginuo od nje ,ali je imao koliko toliko neki djeciji strah i postovanje.Nemoze se malodobnom djetetu pustiti da ono vlada situacijom. Danas su stvari izmakle kontroli pa su roditelji jednostavno nemocni i nesposobni i nemaju nikakav autoritet i postovanje kad su djeca u pitanju.Razlog tome je sto svoju djecu stalno necim potkupljuju i tako dolaze do njihove ljubavi a djeca to zaista odlicno koriste.U sta ce se takvo djete pretvoriti kad naraste to je veliko pitanje.
   Imala sam zelju da pozovem nekoliko susjeda i da ih pocastim a imala sam i razlog za to.Potrudila sam se zaista ne sebicno da to sve ispadne u najboljem redu.Mislila sam da je tako i da je to kao nekad sto je bilo.Medju svim odraslim sto su pristigli stigla je i moja prijateljica, sa unukom od tri godine.Ja jako volim djecu, ali ono sto nam je to djete priredilo se ne zaboravlja i pamti za uvijek.Roditelji toga djeteta su intelektualci, ali ovog novog doba, a baka ima srednju skolu.Dakle, svi preduslovi da se djete razvija u ambijentu kulture i lijepog ponasanja.Ali sam se jako prevarila.Svi prisutni su bili podredjeni tom djetetu, koje je u nekim trenutcima izgubilo kontrolu i divljalo do te mjere, da je uspjelo sve preokrenuti naopako.Sve sto je ugledalo moralo se to pred njega donijeti.Ono nije biralo predmete po kuci nego je stalno pridonosilo i tako se soba u jednom momentu pretvorila u opci haos.Za to vrijeme ja sam morala obratiti paznju na druge goste i tako da sam skoro poludila prateci sve situacije u kojima sam se nasla.Na podu su se nasle i vazne i neke case i poklopci iz visece kuhinje i neznam sta sve ne , i  sve sto sam tom djetetu prinijela da ga pocastim, bilo je razbacano ,onako silnicki i bezobrazno.Ono se u tom nije zaustavljalo nego je nadiralo dalje i osvajalo teren bez da je njegova baka i pokusala da to sve zaustavi.Ona bi povremeno samo blago ukorila to djete, a ono se nije ni osvrtalo.Nikakav problem ne bi bio da je ono naslo smisao igre u tom gomilanju raznih stvari po podu, da u jednom trenutku nije povuklo stoljnjak i to je bio vrhunac djecijeg bezobrazluka, jer sve sto je bilo na stolu isprevrtalo se i dosta toga prosulo.Sta uraditi u tom trenutku ja nisam bila  pametna.Imala sam dobre namjere ali su se one pretvorile u pakao.U tim momentima moram trpiti i ne skidati osmjeh sa lica, jer su moji gosti,jer su moji susjedi, a u meni kljuca od muke.Sigurno su to trenutci kad nastaje stres.
   Ja mislim da su roditelji danas u vecini slucajeva nesposobni da odgoje svoje djete.Oni misle jednostavno, ako oni vole takvu svoju djecu da ih voli cijeli svijet.Oni nisu svjesni da sa tako ne odgojenom djecom nisu dobro dosli nigdje,jer nema  osobe koja bi takvo ponasanje djeteta mogla sa osmjehom izdrzati.Ovo je ocit primjer da sve sto se dogadja u drustvu polazi iz kuce.Roditelji nemaju autoritet,profesori takodje,u skolama, takva djeca siju strah.i gdje onda ide ovo kompletno drustvo.Bez autoriteta i postovanja nema ni odgoja ni vaspitanja, jer takva djeca kad odrastu osim sto ce okolinu maltretirati, oni ce preci kasnije i na one koji su ih rodili.

03.01.2012.

Internet -mreza svih mreza...

  Tačno pre četrdeset godina, 29. oktobra 1969. godine, u 22.30, student Čarli Klejn je, uz superviziju profesora Klainroka, sa računara na Kalifornijskom univerzitetu u Los Anđelesu poslao kratku «poruku» koju su preko svog terminala primile kolege u Stanfordovom istraživačkom centru. Samo nekoliko nedelja kasnije, sa ovim ustanovama su se spojili Kalifornijski institut u Santa Barbari i Univerzitet u Juti. Tim povezivanjem je 5. decembra nastala prva funkcionalna računarska mreža, koja je nazvana ARPANET (Advanced Research Projects Agency Network). Tada je već bio formiran tzv. «ARPANET tim», grupa koja je okupljala mlade istraživače i stručnjake koji su se bavili razvojem i arhitekturom ove mreže. Na čelu tima je bio dr Lorens Roberts.
  ARPANET je mreža u potpunosti bazirana na «komutaciji paketa». Nju su u tom trenutku činila četiri mala IMP (Interface Message Processor) računara. Oni su skladištili i preusmeravali «pakete», a međusobno su komunicirali pomoću modema brzine 50 kbita u sekundi, bit-serijskom vezom.
  ARPANET, prvenstveno tretiran kao vojni projekat, zahvaljujući snalažljivim entuzijastima sa različitih univerziteta, početkom sedamdesetih godina, lagano otvara vrata civilnoj upotrebi. Pod izgovorom da to olakšava razmenu i pristup za nauku i istraživanja važnim podacima koji su arhivirani u udaljenim računarima, čime se na neki način ostvaruje i značajna novčana ušteda uz poboljšanje kvaliteta nastave, mnoge visokoškolske ustanove u Americi počinju da se povezuju pomoću ARPANET-a. Godine 1973. ARPANET prelazi Atlantik i stiže u Evropu, tačnije u Veliku Britaniju i Norvešku.
Mrežni protokoli
 Tokom sedamdesetih godina prošlog veka, usavršavaju se različiti mrežni protokoli (standardi koji omogućavaju komunikaciju računara putem mreže). Dobri protokoli poboljšavaju parametre i kvalitet veze, sigurnost i količinu uspešno prenesenih podataka i iskorišćenost mreže. Najvažniji trenutak po ovom pitanju se dogodio 1983. godine, kada se sa do tada uobičajenog NCP protokola (Network Control Protocol), prešlo na TCP/IP protokol (Transmission Control Protocol/ Internet Protocol). To se događalo u vreme kada se ARPANET iz vojnog u značajnoj meri već transformisao u javni istraživački projekat i kada je njime već bilo umreženo nekoliko stotina računara širom sveta.
  TCP/IP protokol je bio znatno napredniji od NCP-a. Njegovi tvorci su bili Vinton Cerf i Robert Kan. Na njemu su radili skoro deset godina. Kada se započelo sa postepenim prelaskom na novi standard, Cerf i Kan su izjavili da su stvorili protokol namenjen velikim mrežama sa ogromnim brojem računara, protokol koji će nositi Internet budućnosti. Već u to vreme je bilo jasno da će Internet biti mreža koja će biti sastavljena od velikog broja manjih mreža. TCP/IP protokol je stvoren da bude fleksibilan, kako bi omogućio da različite mreže budu funkcionalne u zajedničkom okruženju.
  Evolucija u Internet
TCP/IP nije međutim lako prihvaćen jer su postojale struje koje su predlagale neke druge protokole. Da je njegovo usvajanje ipak bio mudar potez, govori i to da ga koristi i Internet 21. veka. Prelazak na TCP/IP je trajao skoro pet godina, skoro do 1989. godine. Ta godina je iz još jednog razloga veoma značajna za istoriju Interneta jer se tada prvi put pojavljuje pojam WWW (World Wide Web) adrese. Važna je i 1993. godina kada se pojavio prvi prilagođen Internet pretraživač (browser). Zvao se Mosaic a razvijen je na Univerzitetu u Ilinoisu. Mosaic je podržavao grafičko prikazivanje, jednostavan izborni meni i pristup prenesenom sadržaju pomoću miša. Njegovom pojavom je ispunjen softverski uslov da se Internet učini pristupačnim najširem krugu korisnika, koji se nikada nisu stručno bavili računarima i nisu poznavali često složene i čudne naredbe do tada neophodne da bi se poslala ili primila jednostavna elektronska pošta.
 ARPANET je osamdesetih godina prošlog veka lagano evoluirao iz vojnog u ekonomski veoma isplativ, najšire rasprostranjeni globalni projekat, doživevši transformaciju u pravom smislu reči globalnu mrežu. Iako je umesto planirane vojne doživeo široku civilnu i komercijalnu primenu, cilj njegovih projektanata je ostvaren: «mreža svih mreža», Internet je po svemu sudeći praktično neuništiv.
Preneseno sa neta
   

02.01.2012.

Za pocetak....

02.01.2012.

Natrag u svoj dom....

    
   Postoji ona stara narodna izreka:-gdje je god poc' kuci je doc'-,ili -moja kucica ,moja slobodica-.Bilo mi je lijepo i ne mogu se pozaliti.Ispratila sam staru godinu, obisla nekoliko familija i konacno se skrasila,odakle sam i posla.Ovdje sam na mom kompu i ponovo sa mojim dragim blogerima.Zemlja je sigurno okrugla hahaha.
   Ono sto meni kao osobi tesko padne jeste, kad svojim dolaskom poremetim neka ustaljena pravila tamo gdje sam dosla.Danas su neka druga vremena i ljudi naj cesce imaju svoje neke rituale, od jutra kako pocinje dan, pa sve do odlaska na spavanje.Naravno i ja na neki nacin donesem svoj ritual sa sobom i nekako se nadje kompromis, ali u sustini da vas neko na dlanu drzi, ipak je svoj dom naj ljepsi, taman da je obicna baraka ili supa.
   U gostima uvijek se trudim da ne smetam i nekako se povlacim i sklanjam da bih tim ljudima omogucila da imaju svoj red na koji su navikli.Ali posto smo mi ljudska bica sa svim svojim potrebama koje su nam neophodne, bilo kod kuce ,bilo u gostima,ona izreka sa pocetka posta je zaista utemeljena.Isti osjecaj sigurno imaju i oni kod kojih se bude ,samo sto se to ne pokazuje,jer je zelja da vas ugoste jaca a sigurno da svaki poremecaj nije ni njima bas dobro dosao.  
   Ja recimo, daljinskim za tv sama upravljam u svojoj kuci, ali kad sam u gostima ja taj daljinski gledam i ne dodirujem ,ne trazim kanale i smatram da je to malo i ne pristojno u tudjoj kuci.Kad je ustajanje u pitanju ja se rano budim i ludim u krevetu cekajuci ko ce se sljedeci probuditi.Pila bih kafu ali razbudit cu ostale i onda samo cekam i cekam.U toalet svi po redu i sa skracenim trajanjem, jer ipak sam u gostima ,ne ide da se sad tusiram cesto,i koristim kupatilo svaki cas, jer i drugi cekaju na red.Svoju garderobu prebacujem od torbe do vjesalice i to svakodnevno a i tasna je u to ukljucena,dakle opca mobilnost u svakom trenutku.Ono jedino sto meni pricinjava zadovoljstvo je upoznavanje novih lica susjeda i prijatelja onih kod kojih sam dosla.Cesto se dogodi da cujete nesto interesantno ili poucno i na kraju upoznajjete razlicite karaktere i razlicite zivotne price.Ono zbog cega sam dosla u goste ispricalo se za nekoliko sati, ali ako ste danima u posjeti onda se svega i nagledate i naslusate.U cemu sam najvise uzivala su japanske jabuke kojih zaista ima od Mostara do H.Novog u ogromnim kolicinama.Jela sam ih bezgranicno i dosta mi za cijeli zivot.
   Svakako da je potrebno povremeno negdje otici, sto kaze moja susjeda,samo promjeniti zidove ,da bi se covjek bolje osjecao. Razbila sam neku monotoniju i sad mogu izdrzati ovaj dugacki januar,za njim februar a onda dolaze vedriji dani.Mislim na dane koje  nam priroda nudi ,a nikako na dane koje nam razni mediji serviraju,i tako nas prepadaju i stvaraju tegobu ljudima koji su vec odavno zaboravili sta znaci osmjeh i radost.Da nas usrece, najavili su da ce ova godina biti teza od protekle i kako se pojedinac moze osjecati kad takvo sto cuje.Onda je jedina radost,prvo listanje drveca,pticiji cvkut i prve visibabe,kacun i jagorcevina.
  Kad se izadje iz stare godine kao da neki teret spadne sa ledja i ulazak u Novu ja osjecam kao kad plivac ispliva na obalu.Sad su na redu od februara duzi dani,sunce i priroda koja samo moze donijeti radost,narocito onima koji  uzivaju u njenim blagodetima.

u vrtlogu
<< 01/2012 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031