u vrtlogu

Kao sto vidite nema me duze vremena,a razlog je moja posjeta kcerki tako da sam bas svo ovo vrijeme izolovana od neta.Ipak to ne znaci da sam vas zaboravila ali su okolnosti takve da trenutno o pisanju nema ni govora ali osjecam da se ipak trebam javiti.I ovo pisem sa tudjeg racunara ali to nece potrajati dugo i nastavljam sa pisanjem.Svima iskren i od srca pozdrav....

   Slikanje je nesto sto sam zavoljela evo punih petnaest godina.Vec sam o tome pisala da mi je do ruka dosla slika radjena u ulju i od tog trenutka ja se ne smirujem kad je slikanje u pitanju.Pogotovo sto sam na mojim izlozbama dobila povoljne kritike,to me je motiviralo da ne posustajem, nikako.Bude mjeseci da ne dohvatim kist a onda ko stampedo sve navali i ja moram opet u akciju.  .Ovaj post pisem jer mi je Gracia dala ideju ali nije moguce pisati o tome toliko. Slika bi trebala da kaze sve o meni.U dusi sam prirodnjak i kao takva uvijek cu prije primjetiti neobcno stablo od brendirane gardeobe ili luksuznog auta.Da bi se ovim bavilo ovosvjetske materijalne vrijednosti nemaju nikakvog znacaja i sve ljepote ovoga svijeta smjestene su u prirodu i u sliku.Biti slikar naivac ili akademik svejedno je kad su boje i borba sa neredom u pitanju.Ovo je jako prljav posao i na to me je upozorio jedan vrsni umjetnik, jer ipak sam ja zena, a tu se radi i o muskum potezima.Na pocetku sam sama grundirala lanena platna medjutim sad u specijalizovanim radnjama to sve moze da se kupi i nije vise problem.
  Druga stvar veoma vazna je da se navikne satima biti sa slikom, bez obzira sta se okolo dogadja.Danas se brzo zivi i malo je onih koji mogu sate i sate provesti sa kistovima ,platnom i bojama.Zivot nudi puno sadrzaja ,tehnologija takodje, i kako onda prisiliti mladu osobu da se zainteresuje za ovo..Ono sto je najvaznije ipak sve to skupa mora da krene iz duse jer tamo su motivi i tamo je ta silna zelja da se iskaze nesto.
  Postoje slike koje se naruce i ja tu nemam nikakvog uticaja na onog ko zeli sliku kakvu je zamislio.Ja sama kad sam u pitanju naj vise volim rijeke, vodopade ,nebo a posebno staro posudje, stare kuce i cupove.
  Kad su u pitanju formati radila sam od najmanjih do metarskih.Posto zivim u urbanoj sredini u kojoj je stan namjesten vrlo tesko mogu raditi velike formate i zato radim ono sto moze podnijeti jedna manja soba.Kako bih ja rado pobjegla u sumu u neku staru stracaru ili dascaru u kojoj bih imala slobodu kad je slikanje u pitanju jer,pazeci da nesto ne uflekam i stalno strepeci od neke stete, nisam u stanju da sprovedem sve u djelo kako bih zaista htjela.Ali ipak, ja sam zadovoljna sto sam pronasla nacin kako da savladam sve prepreke i sekiracije koje svakog danas prate.I najvaznije,sacuvala sam vedrinu duha.
 I opet bih porucila svakome ko zeli, a ima bar malo u sebi zelje, da pocne, jer tek tad se dusa oslobodi neke napetosti, a istovremeno ipak je naj ljepse kad se uradi nesto za sebe,i za svoju dusu.
Iskren pozdrav svima koji citaju ono sto  napisem, vasa 
Leonarda

    Neznam sta mi je ali u posljednje vrijeme uopste nemam ispiraciju sta napisati i vjerovatno je razlog to sto sam okupirana drugim stvarima.Toliko sam u bojama i obavezama da nestignem prakticno ni doci do neta.Volim da pisem tu nema dileme ali nekako uvijek me nesto sprijeci u tome a u podsvjesti znam da bih se trebala oglasiti nekako.Sad mi pade na pamet da nesto napisem o tomu, da li je dobro da vam neko u zivotu valja.Cesto puta cuje se da neko za nekoga kaze ja sam mu valjao u zivotu, a on se ponasa kao da je to sve zaboravio.Koliko god se uzvracalo na neku dobrotu nikad to nije dovoljno, jer onaj sto je ucionio ili pomogao uvijek pamti samo to i svako stalno uzvracanje i velicanje te osobe je uzaludno..Mozete uzvracati do sudnjeg dana ali se pamti samo ono sto jedna strana ucini.
  Ono kakva sam ja osoba kad sam u prilici da nekomu pomognem, trudim se da i ne idem  stazama kojima duznik prolazi ,samo da se ne bi taj neko  nelagodno osjecao.Neki ljudi pomazu u zivotu samo da bi ih se stalno spominjalo i tako se oni osjecaju zivim.Kod takvih ljudi to bi trebalo spominjati sve dok se hoda po ovoj zemlji ,a koliko je to opterecenje za onoga sto je bio u potrebi ne treba ni spominjati.
   Smatram da covjek treba biti sretan samo ako ne osjeca nikakav dug prema nikome, jer pocetci svih trauma i depresija pocinju bas tu.Budjenje svakog jutra sa mislima o dugovima su ja mislim zaista prestrasna.Dugovati bankama ili nekim ustanovama i nije tako problem koliko pojedincu koji svojim postupcima ili svojom naivnoscu moze ugroziti osobu koja mu nesto duguje.Nisu to u pitanju samo materijalna sredstva, nego i drugi vidovi pomoci.
  I sta je u stvari sreca u zivotu.?Pa izmedju ostalog i to da se covjek budi bez opterecenja bilo koje vrste a pogotovo ne sa dugom u glavi.Stari narod je imao pravo kad je izrekao to, da je dug zao drug.
 

   Nisam jednom dobila pitanje,od mojih kolegica, kako to da ja sama udjem u kafanu.Meni se to cini sasvim normalno jer i to je prostor za ljude i moramo li svi coporativno ulaziti i moram li ja imati pratnju kad ulazim u takve objekte.Ne moram i dosta sam samostalna i znam sto sam tu i usla,a tako je bilo i jutros.
  Prije petnaest dana predala sam zahtjev za novu licnu kartu.Nisam znala da promjenom adrese, odnosno ulice stanovanja, moram cijelu licnu kartu promjeniti.I onda ide slikanje i pritiskanje prstiju,popunjavanje nekih uplatnica.Kad se to sve uradi onda, dodjite za petnaest dana.Ti dani su bili jutros a napolju pliva grad od vode.Na sve strane samo snijeg i bljuzgavica i da nije u pitanju tako vazan dokument, nikad ne bih izasla na ovaj kijamet.Imam neku ludu srecu jos od jeseni da tumaram po bljuzgavicama i losem vremenu.Konacno poslije duzeg cekanja i reda od desetak metara,dobih novu licnu kartuIz ureda krenem i pravac u jedan obliznji kafic na kafu.Izaberem sto do prozora i posmatram,nevrijeme i ljude koji se bore sa vodom i ledom koji se krije ispod vode.
Nimalo se nisam osjecala usamljeno nego naprotiv bas sam se i ogrijala i oraspolozila,.pojela usput i jednu havanu i vratila se kuci...
  Imam nekoliko poznanica koje ni za zivu glavu ne bi same usle u kafic i nikako da dokucim sta je razlog tome.Naravno da je jako vazno da se osjeti iz kojeg razloga je osoba sama  u tom prostoru.U mojim godinama moze opasti pritisak i eto razloga da se negdje svrati na kafu.
   Ali ne, moje poznanice to smatraju jako losim potezom i da ti objekti ne prilice  samim zenama.Ja ne mislim tako i ni malo nemam ustrucavanja kad su te stvari u pitanju.E sad, ja ne znam ko je u pravu ja ili moje kolegice,ali je ocigledno da je kod njih u pitanju, sta ce ljudi pomisliti.Iz iskustva znam da si svetac sa neba i tada ce ljudi pomisliti,prema tome kad god budem u prilici ja se necu odreci kafe ponekad u nekom kaficu.I havane koju jako volim...

Mozda ce se neko od vas sjetiti,a mozda ce nekom i drago biti zbog ovih cvijetica koji su nekad u mom djetinjstvu bili jako dragi,Livade su bile pune u proljece margareta i kao djeca to smo brali.Znala sam od tog cvijeca napraviti i lijep vijenac ali ono po cemu se pamti je trganje latica i nabrajanje voli-nevoli.Desetine cvjetova se unisti dok se dodje do rezultata koji je povoljan a to je da me neko voli hahaha...djecija posla .I danas kad sam vec u godinama najvecu radost mi donese proljece kad prosara livade sa tim cjeticima.Ovo su krupne margarete a one sitnije smo zvali baba-janje,i po njima se moze znati da smo u sred proljeca.Ovu sliku sam i napravila jer me sjecanje na djetinjstvo po livadama ne napusta.

   Obicaj je od davnina, kad se ukucani probude i obavi se jutarnje umivanje i uz prvo pijenje kafe svako pocne o tome, sta je te noci sanjao.Nekad su ljudi mnogo sanjali jer su zivjeli ispravnim zivotom i na spavanje se islo na vakat, odnosno na vrijeme.Deset ili pola jedanaest uvece vec se vrata kljucaju i svi moraju biti pod krovom.Nema dolazenja u svako doba noci, nego svi na vrijeme. Nije bilo televizije niti horor filmova od kojih se sada mnogi bude u panici zbog straha i scena koje ti filmovi nude..Nekad su ljudi jako vjerovali snovima ali onako kako su njima njihovi pretci prenosili.Danas su se u sve to uvukli naucnici koji snove povezuju sa podsvijesti i nekim dogadjanjima kroz zivot vec dozivljenim.
   Moja tetka je bila stara zena i nije imala pojma o naucnim istrazivanjima, ali je uvijek znala rastumaciti snove.Ona je to tumacila na osnovu pojmova iz sna i povezivala ih sa zivotom.Kad pogledamo i religijske knjige i tamo se snu pridavala velika vaznost i mnogi proroci su objave dobivali u snovima.Ja cu pokusati nekako da se prisjetim brojnih pojmova koje sam susrela kroz zivot sa mojom tetkom.
 Voda bistra-suze,  voda mutna-bolest  kisa-blagostanje,  snijeg i sve sto je bijelo-bijeda i neimastina,  sve vrste mesa -bolest,  krv -radost i brzina, rana takodje,  kad zub boli-bolest ili ce neko umrijeti ko nije povezan sa familijom  ,kad se zub u snu izvadi-neko ce umrijeti u familiji,  kopanje zemlje -smrt,  konj-dobitak,  crvena boja -murat ili radost,  plave oci-sreca,  pernate domace  zivotinje-tracevi,  krava-kahar ili sekiracija kao i kafa,  duga kosa-velika briga,  drvo suho-nevalja,  sunce-sreca,   biti na nekoj visini-izaci iz problema,  mesti kucu-udaja,  upasti u klozet-ogromni dobitak,a najbolje je da se upadne do,guse,to je siguran novac,trudnoca-tegoba.osisati kosu-skinuti neku brigu.Sam novac sanjati su tracevi,  mis-neka steta,  plakanje u snu-radost na javi,  smijanje i pjevanje u snu-tuga na javi,   kruh,i psenicu-kucno blagostanje,  ribe svake vrste-brige,  zlato-nevalja sanjati,  trava zelena-velika sreca,  ici niz brdo-propast,  uniformisana lica-dobro je sanjati,  koferi-put.
  To su neki pojmovi kojih sam se prisjetila a bilo je toga dosta.Znam takodje da kad se sanja voljena osoba da je bas ta osoba mislila na osobu koja je sanja,kao neka telepatija kroz san.Tako se to vjerovalo i pratili su se snovi iz dana u dan.Kad su obicaji u pitanju znam samo da je moj prvi zub letio preko kuce kao da bih u zivotu bila pametna i bistra.Neku narocitu pamet nisam dosegla ali obicaji su obicaji.
  Majka jednog poznatog lijecnika mi je pricala, dok je bila ziva, da je u snu dobila objavu za koga ce se udati jer je sanjala neki fijaker koji je nju dovezao do kuce u kojoj je zivio njen buduci muz.Ona je bila vjerena za drugu osobu ali se to stvarno dogodilo i situacija se okrenula da se udala za onog iz sna i ako ga dobro nije  ni   poznavala.

  Sjela sam i ne znam kako poceti.Mnogo je toga nagomilano i zbrkano od privatnih stvari do vremenskih nepogoda.Mozak prepun informacija koje nicemu ne sluze osim da se covjek osjeca izgubljeno u vremenu i prostoru.
.  Ako bih pisala o ljubavi onda je to ispricano kroz vjekove i nista novo na tom polju nema.Uvijek neka borba,nada, radost, suze, laz i prevara,uglavnom sve je to vec nekad bilo i vec vidjeno.Ovaj dan koji je izmisljen kao dan za ljubav i to je nacin da se nekako ljudi privole i nauce voljeti ali u ovim vremenima to zaista tesko ide.Sve je agresivno od muzike do spotova,sportskih terena i svi su nekako nabijeni nekom negativom i tu ne postoji ni malo mjesta za ljubav.Ono sto caruje u danasnjim vremenima je laz i prevara na svakom koraku,novac i profit takodje.
  Ako bih pisala o politickoj situaciji ni tu nemam sta da trazim jer kako informacije stizu sa svih strana u razlicitim oblicima,nepostoji osoba koja je u stanju to sve poredati kako treba.Razni izvori i sa raznih strana,svi su u pravu i niko nikome ne popusta. Ja sam u svemu tome posmatrac,Dakle ni o tome ne mogu  nista da napisem osim to da se trudim na sve moguce nacine da sto manje obracam paznju na sve ,jer ako ne postoji validna informacija,.a ja je nemam, nemogu nista onda o tome ni pisati, niti reci.
   Ono sto mi je zaista zapelo za moj um je rusenje pojedinih objekata od vrlo vaznog znacaja u mome gradu, pod naletom snjeznih lavina.Citajuci brojne komentare po nekim portalima sta sve pisu moji sugradjani i koliko je nekima drago sto se to dogadja, upitam se, pa gdje ja zivim i s kim ja zivim.Takvo negativno stajaliste imati a zivjeti ovdje i jesti kruh u ovome gradu je zaista u normalnim zemljama nezamislivo.Skenderija je bila simbol okupljanja i druzenja,simbol sporta i muzike,simbol veoma vaznih dogadjanja u ovom gradu, ali postoje ogavni prostaci,koji razmisljaju destruktivno,zlobno i oholo.Misljenja sam da bi sada u novim vremenima ove vlasti naj radje da sve sruse sto je nastalo u Titinom sistemu,ali postoji problem jer je Tito toga i previse nazidao.Oni  bi da sruse ali je toga toliko da ce tesko ici, pa su sad izmislili  novi nacin da se to prikrije.Izgrade staklenu poslovnu zgradu i primaknu je toliko onoj komunistickoj, da ljudi koji u tim zgradama zive ne vide ni sunca ni mjeseca.Nisam jugonostalgicar, ali za Tita je bio bitan covjek i njegov krov nad glavom a ne kao danas, masa ljudi zivi po ulici,hrani se po narodnim kuhinjama i spava na kartonima.Jedan komentar -sta ce nam Skenderija- govori ustvari kakvi smo ljudi i koliko ne postujemo svoje vrijednosti i uspjehe koji su postizani bas u toj Skenderiji...

   Globalizacija je uzela toliko maha u svim segmentima naseg zivota da ce uskoro doci vrijeme da necemo znati ni ko smo ni odakle smo.Sve se cini da se nametnu neke bjelosvjetske norme i da se zatru svi tragovi nekih veoma vaznih stvari koje su cinile nekad nase zivote.Nekad imam utisak kao da nikad nismo ni zivjeli,ni veselili se, ni postojali nego je to sve pocelo u trenutku kad se svijet poceo "baviti" nama, kao veliki dusebriznici i kao neko ko nam treba pokazati pravi zivot..
  Ja sam jos uvijek pod utiskom tv-kanala i zelim samo jos jedan post da posvetim tome jer ono sto mogu vidjeti je zaista napadno i cudno.Ja nisam staromodna i spremna sam da prihvatim sve novitete naravno u skladu sa mojim godinama, ali ono sto se dogadja ja zaista nemogu da shvatim ,koliko se mi trudimo da pobjegnemo od nasih korjena,nasih zivota i nase tradicije.
  Koliko god ima tv-kanala toliko ima i kuhara po studijima pa se pocnem pitati zar smo mi zaista tako nesposobni bili, a ucestvovali smo u odgoju nase djece,zivjeli i kuhali.Kako to da sada u novim vremenima nista nije dobro od onoga sto se jelo i pilo kod nas od davnina, nego je dobro ono sto nam namecu sa svih strana.
  Ja zaista nisam spremna prihvatiti vizuelnu prevaru u kojoj je tanjir promjera 40cm i na sred tog tanjira neka grudvica necega smuckanog i preko toga gomile trave..Ja vjerujem da postoje ljudi kojima su to delikatesi i vjerujem da se sad u ovim vremenim vecina trudi da su u skladu sa najnovijin trendovima,ali treba li zaboraviti majcinu ili bakinu(naninu) kuhinju samo zato sto to zeli Zapad.
  Sta nas uopste vraca u nase djetinjstvo i mladost nego kuhinja i jela koja smo tada imali i koja su nam spremale nase majke.Ta jela se sve manje mogu vidjeti na ekranima a samo se guraju neka koja bi trebala oznaciti treci milenijum.Bez obzira sto smo zivjeli u nekom drugom sistemu znali smo mi odlicno sta je kuhinja ,kuhanje i poslastice.Moze kuhar meni da pokazuje tamo hiljade nekih japanskih vjetrova ili kolaca sa gomilama slaga ali jedna strudla od oraha ili maka,tepsija sa baklavom ili tufahijama,kadaif,sape nikad nemogu stati u istu ravan sa onim sto se nudi na tv kuhinji.Ono sto najvise upada u oci je kolicina pomagala i sudja koje kuhar  koristi i stice se dojam da se upravo to treba da izreklamira.Jer kako objasniti da su nasi roditelji bili u stanju zaista vrhunske pecijalitete spremiti u jako skromnim uslovima.Danas je u modi sto vise sudja nagomilati a hranu treba u tom sudju traziti sa povecalom.
  Moja kcerka je takodje pristalica noviteta i javlja mi da je nabavila tuppeware-spravu,na kojoj pravi loptice, kao to bi trebale biti klepe (kulaci).Ali ja sam i dalje misljenja da je jednostavnije napraviti jufku na starinski nacin i uraditi ih onako kako se to nekad pravilo.Ja to njoj nisam u stanju objasniti jer je ona moderna i slijepo vjeruje televiziji koja je cisti opijum za narod.

Supa koju zimi najvise kuham:
 
 U lonac stavim:1govedja rozbratna,jedna suplja kost,cijela veza zeleni,dva tri lista  lorbera,nekoliko zrna bibera,so,2 ljuske od jajeta,nalijem vodom i pustim da se sve skuha...
Kuhano meso na tanjir zajedno sa supljom kosti i mrkvom i pored toga rendani hren...
Supu zakuham sa domacim rezancima koje sam davno napravila kad sam bila besposlena...
Samo takvoj supi vjerujem u ovako hladnim zimskim vremenima...Ali to danas nije moderno, jer treba otici u ducan i kupiti gotovu supu napravljenu Bog zna kad...jer je to poruka sa tv-ekrana....to je moderno